Prije nekoliko godina, dok je voditelj osnovne škole u Oklaju bio prof. Mile Petrović, dobio sam (od njega) za blog detaljno izvješće o broju učenika u školi, nastavnicima
Više o svemu u postu pod naslovom Školstvo u Promini, pod linkom:
http://promina.blog.hr/2009/10/1626840548/skolstvo-u-promini.html
Citirao bih iz tog posta sljedeće:
Redovna nastava za tekuću šk. 2009./2010. godinu počela je 7.rujna 2009. godine.
Kalendarom rada završetak je predviđen za 18. lipnja 2010. godine.
Upisano je ukupno 80 učenika (što je 9 učenika manje u odnosu na prošlu šk. godinu.
U prvi (I) razred, upisano je svega 3 učenika, pa je po prvi put poslije Domovinskog rata formirano kombinirano razredno odjeljenje od I i III razreda ( s ukupno 9 učenika).
Početkom šk. godine priključila su se dvojica učenika (iz Šibenika i Drniša).
Profesor Mile, 2010 godine otišao je u mirovinu, a moji pokušaji da dođem do aktualnih podataka u za školsku godinu 2010/11 i 2011/12 nisu urodili plodom (vjerojatno zbog moje lijenosti).
Iz navedenih brojki, možemo zaključiti da je u Promini, u osnovnoj školi 2008. godine bilo 89. djece, 2009. godine okruglo 80. djece.
Što mislite koliko sada ima osnovnoškolaca u Promini
Evo tablice:
Ako ove brojke uspoređujemo sa 2008. godinom (89. učenika), ove, 2012. godine, imamo 21. učenika manje!
Naravno, sve nade polažemo u djecu koja su u vrtiću.
Dosadašnjih godina, u vrtiću se znalo igrati i do 27. djece.
Ove godine ih ima ukupno 17., a njih 8. je predškolaca.
Što reći na navedene brojke
Što iz njih zaključiti
Što napraviti da broj djece poraste
Mladi nam opet kao 60-ih i sedamdesetih odlaze na rad u NjemačkuKanadu.
Oni koji su imali volje pomoću POS-a riješiti svoje stanbeno pitanje u Promini, odlaze u Kninžene se .dobijaju djecu
Nedavno sam imao jedan emotivan poziv prijatelja na privremenom radu u Njemačkoj, točno u vrijeme kad su se održavali privremeni izbori za Općinsko vijeće:
Prijatelju, pa sjećali se itko nas u toj Promini'
Baš nekidan razmišljam.
Sjećam se kad sam sa ekipom ljeti, na (lokvi) Kuljači praćkom gađao zmije.
Čim koja promoli glavu koji centimetar iznad lopoča, a mi udri sa svih strana.
Do podne bi ih poprilično ležalo na površini nepomično, a mi bi čekali nove.
Imam osjećaj da danas svi oni koji se pokušavaju boriti za svoju koricu kruha, svoje mjesto pod prominskim suncem-prođu isto. Udare ga sa svih strana.
Koliko sam samo puta s guštom htio napisati kako je netko krenuo u dobrom smjeru.kako je krenuo boriti se, stvarati, graditi živjeti u Promini!
Ali tko smije napisati išta o tome
-S guštom sam gledao kako prijatelj gradi novu mehaničarsku radionuS koliko srca radi svoj posao-ne prođe dugoi evo Državnog inspektorata..netko ga prijavio.na radioni njihov križ.
-Radujem se kad prijateljima mogu ispričati kako se u Oklaju uskoro otvara salon za masažu, kako se ekipa redovito kvarca u solariju.Alipapiri se do kraja i ne prikupeveć Državni inspektorat kuca na vrata.
-Nedavno čujem da se u Promini mogu naručiti neka gotova jela i neoliko vrsta pizza. Priprema ih odlična majstorica/kuharivca- al' tko smije napisati riječ o tome.
Kasnije sam saznao da je to sve uredno prijavljeno-al' nije se s vragom igrat.
-Prije nekoliko mjeseci, gledam kako ekipa u tri dana skine s kuće krov, podigne-oziđe pokrovlje, postavi novi krov.a sve uz smjeh i pjesmu
Koja radost, koje veseljekoja se samo ojkalica nakon toga zapjevala- da ste samo čuli!
Zamislite da sam napisao koju riječ o tome
Ma tko smi išta napisat o takvim temama
Sjećate se kako su nam groblja bila neureda, nepokošena, dok nije došao fra Šime, i organizirao čišćenje
Dvojicu koja su uredno čistila groblje, sada državno odvjetništvo progoni za tko zna što sve neuglavnom traži za njih kaznu od 3 mjeseca zatvora ili godinu dana uvjetno!
Moj se pokojni otac izvukao iz kaznenog djela poticanja rada na crno, jer je preminuo prije nego što su inspektori pokucali na naša vrata.
Koja im je samo tuga bila na licu kad ga nisu pronašli.
Netko im je dao potvrdu da je platio 100.00 kuna spomenutoj dvojici za čišćenje naše obiteljske grobnice kod Gospe Čatrnjskei eto ti problema.
Zbilja.
Zašto je sve manje učenika u Promini
Ali, zato mi sanjamo megalomanske projekte.
Mi sanjamo poduzetničke zone kojih još nema nigdje u Hrvatskoj!
U njima će se otvoriti 250 radnih mjesta!
Što luđi i veći projekt, mi u njega izgleda više vjerujemo.
A budućnost je zapravo jedino u mladim ljudima koji još žive i žele živjeti u Promini, i bave se malim poslovima.a još nisu narasli da ih možete derati kao da rade usred Zagreba.
Živite i pustite druge da žive!
↧
Školstvo u Promini 2012-2013 godine .i još nekoliko razmišljanja
↧
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Potres 1970 godine
Listajući članke iz Arhive profesora Ante, pronalazim događaj koji se dogodio baš na današnji dan 07.09.1970. godine.
Evo zapisa:
Ponedjeljak, 7. rujna 1970. godine:
Toga su se dana već osjetila dva potresa u Oklaju i ostalim prominskim selima (u 13:55 i oko 17 sati), ali ni blizu nisu bili kao onaj u 22 sata.
Sve se zanjihalo, nestalo je svjetla.
Ljudi su u mraku bježali van, i tu i sljedećih nekoliko noći spavaliu dvorištima.
Srećom, još su noći bile tople, ali je nakon desetak dana počela kiša, kao i bura.
Tlo je i dalje podrhtavalo.
Škola je nastavila s radom u Zdravstvenoj stanici i Domu, a krajem rujna, izgorjela je Ćorićeva kuća.
Evo i izreska članka iz Arene:
Kao da potres i suša nisu nanijeli dovoljno nevolja selima Dalmatinske zagore.
Oklaj nedaleko od Drniša oštećen je u potresu, a jedna od najvećih kuća u selu, zgrada Ćorićevih koja je potresu odoljela, nastradala je nekoliko dana kasnije u požaru.
Reporter Arene stigao je na mjesto požara u času kad su vatrogasci završavali svoj posao. Čitava unutrašnjost te zgrade je izgorjela.
Članak prati sljedeća fotografija:
Sa malo zakašnjenja za temu Dogodilo se na današnji dan, pronalazim još jedan zanimljiv članak u Arhivi prof Ante:
*********************************************************
(Jutarnji list subota- 05.09.1998.)
Hrvata iz dijaspore banditi presreli puškama i orobili
Dvojica nepoznatih počinitelja u uniformi HV-a opljačkali Marka Zrilu (49)
Nakon što je zaustavljen, na improviziranim barikadama, napadači su Marku Zrili ukrali automobil Corvetu, veliku količinu novca i zlatnog nakita i zatim vezanog ostavili na cesti
OKLAJ - Dvoje zasad nepoznatih napadača presreli su u četvrtak kasno uvečer oko 23:30 sati Marka Zrilu (49) na cesti u Oklaju prema njegovu rodnom selu Suknovci i oteli mu automobil Corvetu američkih registarskih tablicama, veliku količinu novca i nakit koji je imao na sebi.
U dežurnoj službi PU šibensko-kninske jučer su nam potvrdili to razbojništvo i kako je očevid u tijeku, ali nikakve pojedinosti nismo uspjeli doznati. Za pljačkašima se još traga.
Marko Zrile se, prema njegovoj priči, te večeri vraćao iz Oklaja gdje je bio s prijateljima u restoranu. Nakon što su prijatelji skrenuli prema selu Lukaru, on je nastavio prema Suknovcima i odjednom na cesti ugledao barikade načinjene od limenki i štednjaka.
Kraj te prepreke stajalo je dvoje ljudi u gardijskim uniformama s automatima.
Zapucali su i prisilili ga da se zaustavi.
Izvukli su ga iz automobila, skinuli sav nakit i oteli priličnu svotu dolara i čekova.
Budući da sami nisu znali upaliti Corvetu prisilili su ga to sam učini, a poslije toga su ga svezali i ostavili na cesti.
Napadači su se automobilom odvezli u noć.
Prema njegovim riječima napadači su govorili ekavicom, iako je njegov dojam da zapravo nisu bili Srbi i da je to sve namješteno.
Na cesti ga je vezanog našao susjed, koji radi kao učitelj u Oklaju, i odvezao ga kući.
Marko Zrile u Americi živi i radi već tridesetak godina, a sada je došao u posjet majci koja živi u njegovim rodnim Sukanovcima. Tu već boravi više od mjesec dana i planira se vratiti i otvoriti neki obrt u Oklaju.
Mještani Oklaja ističu kako je to područje vrlo mirno i da se nikada nisu dogodili takvi slučajevi pljačke, pa ni manji incidenti. Svi vjeruju kako je to djelo ljudi koji nisu iz toga kraja i koji su došli s namjerom da opljačkaju Zrilu kojega su, vjerojatno, prije toga neko vrijeme pratili. Zrile je svakodnevno dolazio u Oklaj.
D. Ferić
*********************************************************
Što se dogodilo nakon toga
Naravno da su badniti pronađeni, i Corevata vraćena vlasniku (ali to je već neka druga tema).
Ovih dana, našeg Amerikanca Zrilu, opet možemo vidjeti kako prominskim cestama s guštom vozi svoju Corvetu, koja i nakon toliko vremena, izgleda kao da je jučer kupljena.
Isto tako, mnogi vidjevši Corvetu, odmah se sjete ove priče.
Zanimljivo mi je upitati sugovornike a kada se to točno dogodilo
-Pa, prije tri- četiri godine.najčešći je odgovor.
Vrijeme brzo leti, i kao što vidite prema datumu člankaod nemilog događaja prošlo je punih 14. godine!
Zrilina Corveta izgleda otprilike ovako:
↧
↧
Mala Gospa- Gospa Čatrnjska- Lukar 08.09.2012
Ovu priču, ispričati će vam fotografije Ivana Sarića i Zvone Bare;
***
***
***
***
***
***
↧
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Oklaj 10.09.1996 godine
Vjerojatno se malo tko zapitao da li je u Promini zapaljeno više kuća u Drugom svjetskom ratu, ili u Domovinskom ratu
Razgovarajući sa prof Antom, saznao sam da su u Oklaju, u Drugom svjetkom ratu, 1944. godine zapaljene tri kuće Kneževića, i jedna kuća Dizdara.
Ukupno u cijelom ratu, četiri kuće, i zgrada Općine.
Koliko je zapaljeno i uništeno kuća u Oklaju (Promini) u Domovinskom ratu, teško je navesti u brojkama -barem meni.
Ipak, tu nam priču mogu ispričati fotografije, novnski članci, pa i video snimke iz tog doba.
Deveti mjesec, mjesec je u kojem su 1991 godine započela stradanja u prominskom kraju.
Ovo je mjesec u kojem ću objaviti video snimke i članke na temu stradanja Promine, iz 1995 godine.ali do tada, evo neoliko fotografija profesora Ante Vladimira Bikića, nastale na današnji dan 10.09.1996 godine;
↧
Prominska misa u Zagrebu 16.09.2012
Evo jedne obavijesti za sve Promince nastanjene u Zagrebu.
Svake godine, prvu nedjelju nakon Male Gospe-Rođenja BDM 08. rujna, u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu, održava se misa za Promince.
Ove godine misa je 16.09.2012. u 12:30 sati.
Prominski župnik Fra Petar Pletikosa, objavio je ovu vijest u prošlu nedjelju (09.09.2012) na misi u crkvu sv Mihovila u Oklaju.
Evo jedne prigodne fotografije iz knjige "Prominjske obljetnice"-Mirka Validžića Ćelkanovića, (iz arhive prof Ante Vladimira Bikića);
↧
↧
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića- Uskrsnuće općine Oklaj
Listajući članke iz Arhive profesora Ante, pronalazim članak u Vjesniku, objavljen na današnji dan, 13.09.1994. godine.
Evo teksta članka autora Nedjeljka Musolina:
**********************************************************************
Utorak, 13. rujna 1994.
Govore gradonačelnici i načelnici okupiranih gradova i općina (19)
Od prvog dana Domovinskog rata svi Prominci su dragovoljci, a i sada ih je mnogo u postrojbama HV, domobranstva i policije.
To su mahom mladi ljudi, uzdanica sadašnjosti (i budućnosti) zavičaja.
Jedan od njih je i Željko Džapo (33), načelnik općine Oklaj, koji je od samog početka Domovinskog rata stupio u obranu Hrvatske i okušao se na bojišnicama. Ističe kako će na djedovini u Oklaju obnoviti sve što je ratom teško oštećeno, na starom ognjištu nastaviti život, te graditi zavičaj sa svojim Promincima.
Koja su naselja najviše stradala tijekom rata
- Ona uz crtu bojišnice, a to su naselja uz cestu (Puljane, Čitluk, Oklaj, Razvode...), i to odmah u početku jugosrpske agresije.
U nastavku okupacije četnici su doslovce sve opljačkali, spalili i uništili.
Stupanj razorenosti je više od 80 posto, primjerice u Oklaju, a u prominskim naseljima je sve uništeno što je hrvatsko.
Ipak, nešto čitavih objekata je ostalo (zasad) u zaseocima Zelići, Matasi.
Kolika je šteta na uništenim zgradama
-Nažalost, još nemamo nikakav uvid na terenu, jer su sva prominska naselja pod neprijateljskom okupacijom. Ali znamo da su svi objekti uništeni od petog do šestog stupnja razorenost, a domaćinstva su potpuno uništena u Oklaju, Čitluku, Razvođu.
Ratne štete su velike i teško će se izračunati.
Nešto spašeno iz Metal-sinta
Jeste li išta mogli spasiti prije neprijateljske agresije
-Prije početka Domovinskog rata u Oklaju je djelovao jedan pogon Metal-sint koji je zapošljavao oko 120 radnika. Pri povlačenju iz Oklaja bivši direktor toga pogona Stipe Knežević se stavio na čelo skupine ljudi (stručnjaka) i uspjeli su nešto spasiti.
Ta je skupina započela proizvodnju u Zagrebu, zasad broji 30 zaposlenih. To će biti jezgra tvornice u Oklaju nakon povratka, jezgra privrede i života u tom našem kraju.
Gdje su sada prognanici
-Naši su prognanici uglavnom zbrinuti u hotelima: Medena (oko 900), Duilovo, šibenskom Solarisu, Vodicama, Makarskoj, kod privatnika, rodbine i znanaca, prijatelja, ali ih je znatan dio i u dijaspori.
To su uglavnom naši stari, nemoćni ljudi, žene i djeca, dok su gotovo svi mladi u odori Hrvatske vojske i policije.
Kako žive Prominci u progonstvu, u hotelima
-Naši žive loše u progonstvu, hrana im je u hotelima uglavnom jednolična, neukusna i nekvalitetna, dok su smještajem više-manje zadovoljni.
Nisu naučili živjeti na tuđim leđima i na teret države, nego od svog vlastitog rada od kako postoje.
Njihov bi standard u progonstvu trebalo poboljšati. No, da im je standard dvostruko i trostruko bolji nego sada, mnogi od njih ne bi bili zadovoljni svojim statusom.
Oni bi bili najzadovoljniji kad bi bili na svom ognjištu, u Promini.
Pitaju li vas o povratku u zavičaj
-Najčešće pitaju kad ćemo se vratiti doma. Meni je tada najteže i zato što im ne mogu nikako odgovoriti na taj upit, premda su više od tri godine u progonstvu. A to je puno, puno. Volio bih kad bi im mogao reći da će se vratiti na svoja ognjišta još ove godine.
Većina na minimumu
Što rade u progonstvu, ima li zaposlenih u poduzećima
-Većina Prominaca se u progonstvu nema čime zanimati, a vrlo malen broj ih je zaposleno u poduzećima.
Oni koji su zaposleni, ostvaruju svoj prihod u postrojbama HV, domobranstva i policije.
Postrojbe HV-a su, tako reći, za njih postale i socijalne ustanove, a veći dio prog nanika još uvijek živi na ekonomskom minimumu, od onih koji su bili prije rata zaposleni u Drnišu, Oklaju, Šibeniku, Splitu...
Imate li kakvih izrazitih problema u poslu
-Svakog dana razgovaram sa svojim suradnicima, najčešće s pomoćnikom, i po nekoliko puta tijekom dana, a koji je i sam prognanik, smješten u Kaštelima u bungalov naselju.
Često sam u kontaktu i s gospodom Antom Đelalijom i Joškom Odakom, a nedavno smo održali i informativne razgovore sa svim prognanicima zbrinutih u hotelima.
U zadnje vrijeme je u hotelu Medena Unprofor iznajmio dio prostorija. Unproforci šeću u tom hotelu s puškama, što uznemiruje djecu i odrasle.
To što prije treba ukloniti, jer i naš hrvatski vojnik ostavlja svoje oružje na položaju i bez njega dolazi svojima u hotel.
U progonstvu ste i općinu ustrojili
-Utemeljena je u ožujku ove godine, kad je Općinsko vijeće mene izabralo za načelnika.
Naime, osim načelnika, općina ima svoje Poglavarstvo i Gradsko vijeće te pronačelnika za zdravstvo, kulturu, poljoprivredu, graditeljstvo i zaštitu okoliša.
Općinski ured je smješten na Unešiću, a nedavno smo dobili i naše urede u Šibeniku pa će lakše biti i prognanicima s tog područja.
Ali imamo znatnih problema zbog nepovezanosti Unešića s prognaničkim središtima (Split, Šibenik, Medena, Vodice, Makarska ).
Vlak iz Splita vozi za Unešić u 9 sati, samo jedanput dnevno, te se vraća u 15 sati. Drugih veza sa Šibenikom nema.
Zato je u tom našem gradu, središtu Županije šibenske, ustrojen jedan općinski ured da bi naši prognanici s toga područja mogli lakše vaditi potrebne dokumente.
Četnički zločini
Ima li vaših prognanika u logorima, ubijenih, umrlih
-U logorima ih nema, niti ih ima nestalih.
Oko 40 Prominaca su žrtve četničkog terora, ali to nije sve.
To nažalost, nije potpun popis četničkog zločina nad prominskim Hrvatima, onih koji su zaklani, živi ubačeni u bunare, obješeni, ubijeni iz vatrenog oružja, spaljeni, poginuli od neprijateljskih granata.
Umrli ljudi tijekom Domovinskog rata bili su prosječne starosti od 60 do 70 godina života.
Većina ih je umrla od tuge, a 11 ih je teže ranjeno to su invalidi Domovinskog rata.
Niste zaobiđeni u humanitarnoj skrbi
-Nismo, zahvaljujući najviše našim u dijaspori. Prominci su od prvog dana Domovinskog rata redovito skrbili sve nas, a mnogi od njih i danas to redovito čine. Ne prestaju slati pomoć.
Nedavno su nam braća Dizdari-Patkići iz Amerike (okolica Chicaga) dovezli znatnu humanitarnu pomoć, ne samo za Promince nego za sve Drnišane u vrijednosti većoj od 300.000 dolara.
Najvrednija je kirurška ambulanta, a upravo se organizira pomoć i za HVIDR-u.
Razmišljate i o obnovi zavičaja, o njegovu razvoju
-I te kako. Ali što je korist kad tamo još ne možemo doći. U tu svrhu smo osnovali i poseban Odbor za obnovu, koji je upravo izradio program obnove i budućeg razvoja Promine.
Radili su ga naši potvrđeni stručnjaci i republičke institucije u Zagrebu.
Ali pitanje je tko će se iduće godine vratiti na spaljena ognjišta ako se na tom planu za nekoliko mjeseci ne učinu znatniji koraci
Mladi će se Prominci ipak nekako snaći u životu, a našim starijima, nemoćnima i iznemoglim ljudima neće trebati projekti poljoprivrede i stočarstva, industrije i rudarstva, proizvodnje kamena, niti turistički programi. Njima će trebati samo mir sigurnost, malo okućnice da bi preživjeli do kraja života.
**********************************************************************
↧
Google Street view prošao i kroz Prominu!
Čuo sam danas na vijestima da je Google Street View stigao u Hrvatsku.
A što je zapravo Street View
"Google karte sa značajkom Street View omogućuju vam istraživanje mjesta širom svijeta panoramskim prikazom od 360 stupnjeva.
Istražite svjetske znamenitosti, pogledajte čuda prirode, planirajte rutu putovanja, uđite u restorane i male tvrtke, a odsada možete posjetiti čak i Amazonu!
Link:http://maps.google.hr/intl/hr/help/maps/streetview/
Malo sam lutao, i pronašao i Prominu (Oklaj) na snimkama;
↧
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića Promina 28.09.1995 godine
Pamtim samo sretne dane -prekrasan je stih za uspješan, bezbrižan život.
Prošlost se ne može izmjeniti, pa se bolje okrenuti budućnosti, na nju možemo utjecati, nju možemo mjenjati, za bolje se sutra boriti.
Ipak, čovjek često potone u razmišljanja da se malo toga može promjeniti, da je njemu najteže, da godine teku uzaludi da vječito stoji na mjestu.
Koliko sam samo puta čuo da se u Promini nakon rata nije ništa dogodilo, ništa napravilo.
Evo jednog članka iz Arhive Ante Vladimira Bikića.
Članak je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 28.09.1995. Autor: Stipe Krce; Fotografije Ante Verzoti.
********************************************************************************
Ostavio bih te, a ne mogu, Volio bih te, al' se ne usudim.(Gheorghe Cosbuc)
Kako se ljeto bližilo kraju, kum Miško bi sve češće zborio: Što smo bliže Sv. Mihovilu, sve je više grožđa u krtolu.
Pa bi nas poveo u tamnu hladovinu kamene konobe nastavljajući:
-Dat ćete mi malo ruke da isturam bačve na čatrnju iza kuće, a ja ću vama po čeulju crljenka ili šljivara. Po volji, kako koji voli... Dico moja, bačve valja zatopit ji, dobro uredit prije vego se grožđe potrga. Mijovil je na pragu i do tada valja ga umastit...
Poslin okiši, a to za zrno nije dobro...
Već je peta godina kako se bačve iz prominskih konoba ne iznose na zatapanje, već peto ljeto ulazi u jesen bez mirisa zaostale "vece" iz otvorenih "tapuna i vinskih mušica okupljenih oko njih.
Nad prostranim oklajskim vinogradima vrijeme je bilo stalo, velik broj trsova četnici su spalili odmah na početku okupacije, a preostali su uvenuli od tuge i zapuštenosti.
U carstvu korova i trave krili su svoju živost, vegetirajući požutjelim lišćem i sitnim bobicama, prkoseći peronospori i pepelnici.
Ovih rujanskih dana oklajska žutina kao da je živnula. Mladice i zaperke pružila je iznad višegodišnje travurine kao da grli mir i slobodu nudeći na zrijenje varljivu suncu svoje grozdovlje. A s ljudima što se vraćaju Promini stižu i pčele pa se oko vinograda i sela čuju i žamor i zujanje.
Prominskim krajem život opet teče, a uskoro će i njezinim konobama poteći zlatna oklajska žutina.
Oklaj iz pepela
Iz pepela i vatre Oklaj se polako izvlači. Već su stigli voda i struja, postavljena je telefonska govornica, raščišćavaju se ruševine, uklanja se četnički smrad, komisija za procjenu šteta stalno je na terenu.
Član Općinskoga poglavarstva i zamjenik načelnika općine Miroslav Perić (44) nam kaže:
-Do kraja godine obnovit ćemo i spaljenu općinsku zgradu, u čemu će nam pomoći i država, a za pomoć su nam se javili i mnogi donatori pa pomoć već polako stiže. Treba znati da je od 1300 stambenih jedinica na području naše općine njih 300 potpuno spaljeno i uništeno, od sedam crkava samo je jedna ostala, a sva su crkvena zvona odnesena i rastopljena.
U Oklaju su uništeni i spaljeni ambulanta, veterinarska stanica, osnovna škola, pošta, Poljoprivredna zadruga, Dom kulture, sve stambene i gospodarske zgrade.
Prema posljednjem popisu u našoj je općini živjelo 88 posto Hrvata, 11 posto Srba i jedan posto neopredijeljenih.
Nakon oslobođenja ovdje je ostalo oko 30 ljudi srpske nacionalnosti i mi smo i njima nakon oslobođenja pružili i novčanu i humanitarnu pomoć.
Za vrijeme okupacije ovdje je ostalo živjeti 155 Hrvata, a 36 civila četnici su ubili i zaklali. Ubijeni su bili uglavnom sve stare i nemoćne osobe.
Zapišite, do Nove godine mi ćemo ovdje otvoriti 200 radnih mjesta.
Imamo mi snage, volje i mogućnosti.
I dok je Krka na zapadnoj strani žurila zasladiti more, a Promina na istoku probiti oblake, mi smo požurili kazivanju preživjelih i vraćenih.
Oklaj, Čitluk, Puljani, Mratovo, Bogatići, Razvode, Suknovci, Lukari, Matasi i Ljubotići imaju što kazivati.
Baka Marija Gambiroža (72) nam kazuje:
-Ja sam cilo vrime rata provela u Oklaju. Četnici su mi odmah sve odnili iz kuće, a hranu sam dobivala od Međunarodnoga crvenog križa. Dan prije oslobođenja četnici su nas skupili i strpali u jednu kuću di nas je priko noći čuvala straža. Kad se ujutro svanulo, tih stražara nije bilo. Pobigli pasi i tako smo dočekali slobodu. Stalno su me maltretirali tražeći novac. Sve su isprid i okolo kuće izboli bagulinom sa željeznim vrškom pitajući me da di sam zakopala novac. Za ove četiri godine nisam smila otvoriti ni škura ni vrata. Evo, hvala Bogu, sada sam sve širom rastvorila.
Zašto plakati
Vinka Bandalo (57) se odmah nakon oslobođenja vratila u rodni Oklaj iz Zagreba.
Ona pak kaže:
-Ovdje sam živila sa sinom i kćerkom i opet ću. Ponovno će moj vrt biti pravi botanički.
Neka mi je sve uništeno, nema radosnijega čovika na svitu od mene. Ovo je vrime veselja, a ne plakanja. Zašto plakati, važno je da smo živi i slobodni. Kuće će se polako obnoviti i izgraditi.
Htjeli bismo do Gluvača i njezinih trideset tisuća bajama, no obraslost i moguće mine od toga nas odvraćaju, stoga se zapućujemo prema Suknovcima. Ostavljamo vozilo uz cestu i krećemo seocetom. Okolo nikakva zvuka osim lepršanja skakavaca, skakavaca neprirodno velikih i u još većim jatima. Hrastovo lišće ugodno šumi trepereći na prominskome povjetarcu, a kupine iščekuju pruženu dječju ruku. Ali čeljadeta pa ni djeteta nigdje. Kao iz vedra neba odjednom ispred nas iskrsnu Josip Cota (74) govoreći:
-Ja sam ima 25 ovaca i isto toliko janjaca. Niti jedno ja nisam odra, sve su mi četnici pojeli.
Čučimo u mirisnoj travi i pričamo. Josipa zanima gdje će domovnicu dobiti, treba li i njemu nova osobna iskaznica, što će biti s mirovinom!
Dajemo mu naputke i dok se opraštamo, odnekuda se pojaviše Marija Cota (75), Milka Šojić (70) i Neda Tolič (46) zboreći:-I mi smo cilo vrime okupacije proveli u Suknovcima.
Skrećemo s ceste OklajKnin i penjemo se brdu put Lukara.
Mjesna crkva Gospe Čatrnjske jedina je crkva u oklajskoj općini koja nije spaljena, no četnici su joj ipak oštetili zvonik i odnijeli zvono. Ljudi nam rekoše da ih boli spoznaja što je na zvonik pucao mještanin Hrvat iz četničkoga tenka. I dok se mi vraćamo ostavljenoj Ladi ispod, vijugavom cestom vraća se žuti kombi Lukaru. A s njime i u njemu ljudi i život selu. Visoke koštele oko crkve što su se počele sušiti nestrpljivo čekaju i zovu. Na njima se još zeleni samo oviti bršljan uz napukla debla, na granama ni lišća, ni crnih bobica ni ptica, A kroz rupu na zvoniku vjetar kao da pjevuši: ovo nije obični vjetar, ovo je vjetar slobode, stoga živnite i dišite slobodno punim plućima.
Tražili su dolare
Do Matasa nikako doći, nigdje znaka za skretanje i gotovo stigosmo do Knina. Vraćamo se natrag s odlukom da skrenemo na bili put kod dva velika hrasta. Ali umjesto u rečeno selo stigosmo u niži Ljubotić, selo kamena i starosti.
Vozimo između ograđenih zidova što se čine zbog izrasloga drača još užima, pomno tražeći živost. I sve miruje u pritisloj tišini, u hladu ispod murvi ni ljudi saborenja, iskonski muk iza svake stijene, ispod svake krošnje. Starački korak bake Kate Kaje Bilušić (86) oćutjeli smo tek kad smo joj se približili. Anđeosko lice pod zabranjenom crnom maramom plaho je i još uvijek zastrašeno. Govorimo joj da je vrijeme straha prošlo i molimo za razgovor.
Veselošću to uspijevamo pa nam starost kazuje:
-Mene su vako staru četnici stalno gnjavili. I skoro da me nisu udavili tražeći od mene dolare. Mislili su da ja imaden novaca jerbo mi je sin u Australiji. A ja jadna ništa nišan imala osim šest kokoši koje su mi oni pobili i pojili. Svašta san ja od četnika proživila u ove četiri godine.
Čuvši razgovor iz kuće izišla i Jela Bilušić (84), moleći nas da dođemo u kuhinju vidjeti rupe od četničkih metaka.
Pa kazuje:
-Mene su četnici stalno tukli i unda su odlučili ubiti me. Četnik je najprvo puca oko mene i kad je uperija automat u mene, automat mu je zaštopa. I tako san ja zahvaljujući dragom Bogu ostala živa. Volin ja ovu kupinu i ovi kamen i ovdi ću umrit. Rodila san devetero dice, četvero ih je u zemlji, a petero ih je živih. Sama san ka ćuk, ali neka, ovdi ću umrit i zakopat se.
Ne da se prominska starost, čvrsta i otvrdla kao oklajski kamen koji ljubi i s kojim životne nedaće dijeli. I na nj se vraćaju i oni koji su davno otišli.
Ovih dana u Ljubotić je svratio i Miro Bračić (51), liječnik rengenolog, s radom u Mariboru, a i Branko Bilušić je skoknuo iz Zagreba potrsiti kupinu oko rodne kuće.
Doktor Bračić nam kazuje:
-Pod ovom koštelom moj did je spava sve dok snig ne bi pa.
Osmero u bunaru
Sunce je već počelo sjedati iza zapadnih brda, a naše se sjedenje ispred kuće Marije Bračić (53) privodilo kraju.
Iz njezinih priča za vrijeme okupacije izdvajamo:
-Prije nego što su četnici ubili jednoga mještanina vođa im je kazao:
Ne mogu se vratiti iz Ljubotića neokrvljenih ruku. Ja san to čula svojim ušima.
Danje svjetlo je pri kraju i žurno hitamo Čitluku.
Zaselak Vucići-Krivići sablasno je pust i u zraku još uvijek lebdi tragedija.
Ovdje su četnici osmero živih mještana ubacili u bunar, a Unprofor ih je tek nakon tri dana izvukao i pokopao na još uvijek nepoznato ukopište. I sve su to bili starci između 75 i 80 godina.
I crkva sv. Roka i cijelo selo spaljeni su, isto kao i ckrva sv. Martina u Mratovu.
Izgorine nijemoga Mratova svjedoče nam o svojoj tragediji, ljudi nema.
Lutajući ponovno stižemo do izgorjele crkve sv. Mihovila u Oklaju, pa se u spuštenome mračku dvojimo hoćemo li do Puljana ili nećemo.
Palimo automobilska svjetla i krećemo im. I u spuštenome mraku zapisujemo: ovdje su četnicu ubili i zaklali devetero nedužnih staraca, sve opljačkali i spalili.
Prominskim kamenjarem razlila se blaga noć. Meket i blejanje, lavež i žmirkava svjetla ćute se. Živnulo je ovdje s mirom i slobodom.
Laku noć svima obišlim i neobišlim oklajskim prostorima.
Doći ćemo opet.
********************************************************************************
Bilo je to prije točno 17. godina......
↧
Sv Mihovil -Dan Općine Promina-29.09.2012
Jučer je bio dan Općine Promina, i lijepo je napisati koju riječ na tu temu.
Pa krenimo redom.
Već duže vrijeme sa raznih strana dobijao sam informacije kako će za dan Općine biti velika fešta, da je čak pozvano preko 500 uzvanika!
Navodno su pozivi upućeni svim dosadašnjim načelnicima, donačelnicima i vjećnicima, gradonačelnicima i načelnicima susjednih općina i gradova.i svima koje se inače u ovakvim prigodama poziva.
Kako do same mise u crkvi sv Mihovila u 10:30 u Oklaju, nisam imao prilike vidjeti Program održavanja svečanosti, zamolio sam pročelnika Sumana za jednu kopiju istog
Na svu sreću, priskočio je predstavnik nacionalne manjine Rajko Đomlija, i dao mi svoj primjer Poziva (hvala Rajko)i evo ga i cijelosti;
Šteta je što isti nije objavljen na niti jednoj oglasnoj ploči po selima u Promini (ako griješim ispravite me).
Kako je proteklo obilježavanje Dana općine Promina, najbolje će vam ispričati fotografije Zvone Bare u sljedećoj galeriji:
Zvone zbog obaveza nije uspio stići na polaganje vijenaca na svim lokacijama (Drniš, Gospa Čatrnjska).
(Zvone hvala na fotografijama!)
Napravio sam i jedan video prilog.
Kamera nije baš nešto kvalitetna...ali što je tu je....
I to je to...
↧
↧
Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša
Nedavno mi je Drago (Marko) Čilaš ponudio da pogledam njegove VHS kazete snimljene 1995. godine u Promini, te ukoliko mi se nešto učini zanimljivim, slobodno objavim na blogu.
Kako je iza nas Sveti Mihovil, evo jedne prigodne snimke datirane 01.11.1995. godine.
U sljedećim postovima na temu iz naslova, objavit ću snimke iz Razvođa,
Oklaja, Suknovaca, Čitluka i Mratova, snimljene također 01.11.1995. godine.
Zahvaljujem se Dragi na ustupljenim snimkama, i prijateljima što su mi pomogli iste prebaciti s VHS-a na DVD.
↧
Đir po Bronićevom vinogradu
Već sam najavio u jednom od postova kako ću napisati koju riječ o ovoj Vinogradarskoj godini u Promini.
Svi se sjećaju kako je ova zima bila hladna, kako je u nekoliko navrata vinograde prekrila slana
Nakon hladne zime, usljedilo je sušno proljeće i ljeto.
Svakako, ovo je jedna od najekstremnijih godina po oscilacijama temperature od najnižih do najviših, kao i po dugotrajnom sušnom razdoblju.
Na svu sreću, u pravo je vrijeme pala kišai spasila da godina ne završi katastrofalno za poljoprivrednike u Promini.
Osim suše, vinogradarima su i ove godine divlje svinje pravile velike štete, uništavale urod.
Čini mi se da su štete bile najveće u vinogradima u blizini NP Krka, ali koliko čujem i u Trbounju su, koje je prilično daleko od Krke, divlje svinje nemilo unesrećile vinogradare.
Uglavnom, tko je imao sreće, da ga sve ove nepogode led, suša i divlje svinje zaobiđu, bez problema je pronašao kupce za svoje grožđe.
Cijene za bijelo grožđe debit, koliko sam imao čuti, ove godine su se kretale od minimalno 5,50 kuna , dok je najniža cijena merlota bila negdje oko 8,00 kuna.
Kako je priča zanimljivija ukoliko je prati koja fotografija, evo nekoliko fotografija iz vinograda mog kolege Bronića;
Kako sam u jednom postu napisao- "Tako to radi majstor Dado",
tako ovdje pišem:
"Tako to uređuje vinogradar Bronić!"
-Nema jedne travke...kako bi rekli naši stari!
↧
Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-2 dio
Evo još dvije snimke iz Promine, točnije iz Čitluka, kapele sv Roka 01.11.1995.;
Ove snimke u svakom od nas izazivaju različite emocije, asocijacije, razmišljanja.
Kadrovi koje gledate, snimljeni su nakon nekoliko mjeseci čišćenja objekata od strane tadašnje civilne zaštite.
Na e-mail sam dobio poruku sljedećeg sadržaja:
Poštovani Uredniče
Bilo bi vrime da objavite malo i ovakvih slika.
To je arhitektura 20 -og stoleća.
To je isto u svoje vrime bijo topli dom.
Molijo bi vas da malo sađete sa asfalta , i imaćete materijala za
svoj blog , za malo više vrimena.
Vaš blog redno pratim i poštujem sve materijale kad ih objavite, ali malo me brine ta pristranskost.
Hrvatska je pravna država , objavite malo slike i događanja iz pokrajaca , bobodola , manojla , kad nas je već google mimoiša, neznam po čijoj direktivi.
Nemojte nas bar vi iznevirit.
Lipo vas pozdravljam uz svo poštovanje.
**********************************************
Što reći..
Iskreno, žao mi je što je Vaša kuća u stanju kakvom je na fotografiji.
Mogu Vas potpuno razumjeti, jer sam 1995. godine zatekao obiteljsku kuću zapaljenu do temelja.
Ostala je samo jedna neizgorena šalica za kavu, iz servisa koji smo jedne godine sestre i ja za Osmi mart kupili majci.
Ali da smo na čistu, meni ni u tim, možda najtežim trenucima u životu, nije bilo ni nakraj pameti zapaliti nečiju kuću..Izabrati mržnju i osvetu kao način života
Jesam li pristran u svom pisanju
U ovom slučaju, možda jesam, priznajem.
Od 1995. godine prošao sam samo jednom kroz Bobodol, kroz Pokrajce i Manojle čini mi se nikako.
Nisam sretan kad znam što ću tamo vidjeti i zateći, i tamo ne volim ići.
Ali, moram biti iskren pa reći, da ima još nekih zaselaka u Promini u kojima jako dugo nisam bio jer jednostano ne stignem.
Pisanje bloga moj je hobi, pa vas sve molim da na taj način isti i promatrate.
A kad će neko selo biti tema neke priče na Blogu.teško mi je reći.teško mi je obećati
↧
Navodnjavanje Vedrova polja u Promini 6.dio
Prethodni post pod naslovom: Navodnjavanje Vedrova polja u Promini 5.dio
možete pročitati pod linkom:
http://promina.blog.hr/2012/07/1630908022/navodnjavanje-vedrova-polja-u-promini-5dio.html
U spomenutom postu napisao sam:
Šibensko-kninska županija, donosi Plan nabave roba, radova i usluga za 2012. godinu za čiju realizaciju su sredstva planirana u Proračunu Šibensko kninske-županije za 2012. godinu.
Prema navedenom Planu, nedavno je (u rujnu) objavljen :
Otvoreni postupak javne nabave: Izrada elaborata Vedrovo polje dugotrajno crpljenje boksitne jame Klanac
Evo o čemu se zapravo radi:
Danas sam malo prošetao do Begilove glavice i Vedrova polja, i evo što sam snimio;
Na fotografijama se vidi Vedrovo polje, jama Klanac i izlazna cijev probne bušotine (na poziciji iznad vinograda Rajka Žulja).
Jezerce na dnu jame ima površinu od možda nekih 50 metara kvadratnih, dok dubinu ne bih mogao procjeniti.
Evo i dva video priloga;
Da li vode za navodnjavanje Vedrova polja ima dovoljno ili ne, saznat ćemo kada se napravi elaborat, koji je predmet javne nabave s početka priče.
↧
↧
Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-3. dio
Evo jedne snimke crkve svetog Martina u Mratovu, snimljene u studenom 1995. godine;
↧
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića Promina 2005. godine
Listajući arhivu profesora Ante, nalazim jedan članak objavljen točno na današnji dan prije 7. godina -07.10.2005. godine.
Nije to bilo tako davno, ali, neke su se stvari od tada ipak promjenile.
Evo što je tada u Šibenskom listu napisala novinarka Katarina Rudan, a što snimio fotograf Vilson Polić u Promini;
Piše:Katarina Rudan Foto: Vilson Polić
U većini prominskih sela dobna granica malobrojnih žitelja prelazi sedamdeset godina. Većina se Prominjana iselila davnih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, najviše u Zagreb i Zadar, te u Nizozemsku i druge europske zemlje.
Nakon završene srednje škole ili fakulteta, mladi se vraćaju slabo ili nikako.
U desetak sela podno Promine prema zadnjem popisu stanovništva živi oko 1400 stanovnika. Tamošnji mještani s kojima smo proveli ugodnu jesensku nedjelju, tvrde da ih nema više od osam stotina koji svakodnevno borave u svojim selima.
Davnih pedesetih godina prošlog stoljeća počeli su trbuhom za kruhom napuštati rodna ognjišta. Prema kazivanju starijih iseljavanje je počelo kada su Prominjani krenuli u Zagreb prodavati vino. Jedno su vrijeme odlazili i vraćali se, a onda ostajali u Zagrebu, za sobom povukli rodbinu i prijatelje pa je prominski kraj iz godine u godinu brojio sve manje stanovnika.
Kada je 1962. godine zatvoren rudnik boksita u Razvođu, stotine je Prominjana otišlo izvan granice, najviše u Nizozemsku i tako je sa tadašnjih 6000 stanovnika brojka pala na 2500 prije Domovinskog rata.
Osnovnu školu u Oklaju danas pohađa 98 učenika, a jedanaest je predškolaca.
Srednju školu prominska djeca pohađaju u Drnišu, Kninu i Šibeniku i najčešće se u Prominu ne vraćaju, jer se nemaju gdje zaposliti.
U jedinom je pogonu, Metal-sintu u Oklaju, oko šezdesetak zaposlenih, a u nedavno otvorenom kamenolomu Prvi bljesak u Razvođu oko tridesetak.
Posljednjih godina mladi koji su ostali u svojim selima većinom se bave vinogradarstvom i sadnjom novih vinograda i u tomu vide budućnost, te razlog za ostanak.
Vikendom život u Čitluku, Razvođu, Oklaju, Nečvenu, Puljanima i drugim selima podno Promine živne.
Dođu Prominjani iz Zagreba i Zadra gdje ih je najviše, uređuju kuće i okućnice, ili naprosto uživaju u tišini prirode.
Vjekoslava i Ivana Džapu susreli smo na ulazu u Oklaj dok su razgovarali o prilikama u općini. Vjekoslav je iz Oklaja otišao 1959. i skrasio se u Zagrebu, a Ivan je 1966. otišao u Zadar.
PROMINSKI ZAGREPČANI I ZADRANI
Danas su umirovljenici i često dolaze u rodni kraj. Nostalgija je, kazuju, jača od svega i što je čovjek stariji to ga Promina sve više vuče natrag.
Češći su gosti oni koji imaju komu doći, poput Vjekoslava jer u obiteljskoj kući u Oklaju živi njegova majka Marija. Devedeset i jedna joj je godina i najstarija je u mjestu.
Ne boji se samoće. Još uvijek, neovisno o godinama samostalna je i vitalna i s nostalgijom priča o nekadašnjim vremenima kada je Promina vrvila svijetom i mladošću.
- Mogla bi' vam danima pričati o životu ode nekada - Mogla bi' vam danima pričati o životu ode nekada, a eto vidite kako je danas.
Mladog svita nema i bojim se da ću umriti, a da neće niko biti uz mene. E...nisam vam ja nikad bila kod doktora dok nisam pala lani i slomila nogu i što sam išla zube napraviti.
A sve sam u životu radila: i kopala, i orala, žela, tkala, vezla, držala krave, ovce... ma sve...eto. Naučila sam raditi i ne mogu ni danas mirovati, već polako sve radim sama u kući i u vitlu - priča baka Marija.
I u drugim mjestima u Promini naišli smo na vitalne starce koji neovisno o svojim godinama drže kako kažu kuću i ognjište da se ne ugasi i čekaju djecu da ih posjete. Među njima je i Manda Bračić (82) iz Puljana, koja i danas najradije pere robu na ruke.
-Ma nema čistije nego tako, kaže baka Manda. Njezina kći Marija živi u Zagrebu ali često dođe u Puljane, baš kao i susjed Stanko Bračić (68) koji živi u Zadru.
Puljani su tek kilometar od Krke i njegovi mještani, uglavnom vikendaši, naglašavaju potrebu valorizacije tog dijela NP Krka u turističke svrhe, uključujući i mogućnost razvoja seoskog turizma.
Za to se neki pripremaju uređujući stare kamene kuće.
CURA NI ZA LIJEK
IvanBilandžija (33) dipl. ing. elektrotehnike, jedan je od rijetkih koji se nakon završenog studija u Splitu vratio u Oklaj, zahvaljujući radnom mjestu koje je dobio u GIRK-Kalunu u Drnišu i činjenici da voli mir i prirodu, pa stoga namjerava ostati u Oklaju.
Neženja je, kao i tridesetak mladića u dobi od 25 do 45 godina.
Dok stariji, poput Ante Marića (76), umirovljenika, govore kako bi Promina procvjetala da se oni ožene i stvore obitelj, Ivan će reći da osim što još nije naišao na pravu, u Oklaju i okolnim selima djevojaka gotovo i nema.
Malo koja se nakon srednje škole, a pogotovo završenog fakulteta vrati, jer se uglavnom udaju.
Radno mjesto i djevojka zadržali su Krešu Petrovića (30), dipl. ekonomista u Zagrebu.
U Oklaj rado dolazi, posjeti roditelje, obiđe prijatelje i - vrati se u Zagreb.
Ni nedjelje u Oklaju nisu kao nekada. Na balote nema tko igrati, ugasila se i tradicija održavanja utrke magaraca za prvi svibnja, a tek je jedna gostionica u središtu mjesta. Momcima koji su motorizirani nema druge nego vikendom potražiti zabavu u obližnjim gradovima.
I dok o budućnosti prominskog kraja, njegova gospodarskog i demografskog razvoja dio Prominjana govori s rezervom, prava rijetkost, biser podno planine, u Razvođu, je deseteročlana sretna obitelj Mirjane i Željka Čavline.
Njihovih je osmero djece, četiri kćerke i četiri sina, u dobi od četiri mjeseca do osamnaest godina, razlog zbog kojeg treba vjerovati da prominski kraj ima budućnost.
**********************************************************************
Baš bi bilo zanimljivo kada bi novinarka Katarina Rudan opet navratila u Prominu, i potražila sudionike ove pričeda vidimo što se promjenilo.
Neki su nažalost umrli.neki i dalje u Zagrebuneki se oženili i dobili djecu..
↧
Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-4. dio
Oklaj u studenom 1995 godine.
Cesta od Promone do Joke Bronića, osnovne škole u Oklaju.....
↧
Ankica Čilaš Šimpraga-MUŠKA OSOBNA IMENA U PROMINI -VII dio
Uvodni post na temu iz naslova, napisao sam pod naslovom:
Ankica Čilaš Šimpraga-MUŠKA OSOBNA IMENA U PROMINI
Linkom: http://promina.blog.hr/2012/07/1630898988/ankica-cilas-simpragamuska-osobna-imena-u-promini.html
Osim muških imena, u radu se može pročitati jako puno povijesnih, i drugih raznih podataka, koji nam otvaraju nove puteve prema prominskoj (pa čak i osobnoj) prošlosti.
Evo što bih za ovaj post izdvojio kao najzanimljivije o muškim osobnim imenima u dvadesetom stoljeću;
********************************
Razdoblje 1946. 1955.(39)
U desetljeću nakon Drugoga svjetskog rata u društvenom, ekonomskom i političkom smislu došlo je do bitnih promjena u Hrvatskoj te do promjena u imenskom repertoaru.
Općenito gledajući, sve se više nadijevaju narodna imena, unose se nova aloglotna imena, a pojavljuju se i politički obojena imena poput Staljinka, Sutjeska (v. Šimunović 2002: 375).
I u Promini se imenska slika uvelike mijenja.
Kao izvorom imenskih podataka poslužili smo se Knjigom državljana što se čuva u Matičnom uredu u Drnišu. Prema njoj su u to doba najveće napučenosti (40) u Promini od 1946. do1955. rođene 892 muške osobe, koje su nosile 129 osobnih imena, tj. odnos broja imena prema broju nositelja bio je gotovo 1 : 7. I dalje je najfrekventnije osobno ime kršćanskoga podrijetla Ivan, sa 113 nositelja (+ 1 Ivan-Jakov, 9x Ive, 11x Ivica), te Ante, s 95 nositelja (+ 2x Antun, 3x Toni i 1x Tonći), no mnogo se rjeđe nadijevalo u prošlosti često ime Joso (samo 4 nositelja).
S obzirom na frekventnost muška osobna imena u ovom razdoblju mogli bismo podijeliti na:
I. Nefrekventna osobna imena s 1 4 nositelja (90 imena)
a) narodna (45): Boško (4x), Branislav (1x), Čedomir (1x), Dalibor (1x),
Davor (1x), Dragan (1x), Dražan (1x), Gojko (4x), Goran (1x), Gordan (1x),
Hrvoje (1x), Krešimir (1x), Krešo (4x), Mićo (2x), Milenko (2x), Milivoj (2x),
Milorad (3x), Miloš (3x), Miljenko (1x), Miro (1x), Miroslav (2x), Miroljub
(1x), Momčilo (2x), Momir (1x), Nedjeljko (2x), Neđeljko (1x), Nenad (1x),
Rade (2x), Radislav (2x), Radovan (2x), Ratko (1x), Slobodan (4x), Tvrtko (1x),
Uglješa (1x), Velimir (3x), Vjeko (1x), Vladislav (1x), Vojmir (1x), Vojo (1x),
Vukašin (1x), Zlatko (4x), Zlatomir (1x), Zoran (1x), Zvone (1x), Zvonimir (4x);
b) kršćanska (40): Andrija (2x), Anđelko (1x), Antun (2x), Augustin (1x),
Božidar (1x), Daniel (1x), Dinko (2x), Filip (1x), Glišo (1x), Ivan-Jakov (1x),
Jakov (4x), Jandrija (2x), Janko (1x), Jerko (1x), Joso (4x), Jovan (2x), Jovica
(1x), Jozica (1x), Jure (4x), Luka (2x), Mario (1x), Marijo (2x), Niko (2x), Pajo
(1x), Pave (1x), Pešo (1x), Pilip (3x), Sava (1x), Stevan (1x), Stevo (1x), Stipe
(2x), Stjepan (4x), Sveto (1x), Špiro (1x), Tode (1x), Toma (1x), Tomo (1x),
Tonći (1x), Toni (3x), Vanja (1x);
c) nova aloglotna (3): Boris, Gabor, Igor;
d) dvostruka imena (kršćansko-narodna) (2): Josip-Branko, Nenad-Ivan.
II. slabo frekventna imena s 5 10 nositelja (19 imena)
a) narodna (10): Čedo (5x), Dušan (5x), Mladen (10x), Stanko (10x), Tomislav
(9x), Veljko (7x), Vladimir (8x), Zdenko (5x), Žarko (6x), Živko (6x);
b) kršćanska (9): Ilija (6x), Ive (9x), Jere (6x), Marinko (10x), Mate (10x),
Paško (7x), Stipan (7x), Šime (6x), Vinko (8x).
III. Frekventna imena s 11 20 nositelja (8 imena)
a) narodna (5 imena; 82 nositelja): Rajko (14x), Vlade (11x), Zdravko (19x),
Zvonko (20x), Željko (18x);
b) kršćanska (3 imena; 43 nositelja): Ivica (13x), Krste (11x), Nikola (19x).
IV. Vrlo frekventna imena s 21 40 nositelja (9 imena)
a) narodna (6 imena; 168 nositelja): Branko (30x), Drago (39x), Milan
(23x), Mile (28x), Mirko (21x), Slavko (27x)
b) kršćanska (3 imena; 101 nositelj): Josip (36x), Marko (37x), Petar (28x)
V. najfrekventnija osobna imena (2 imena)
Samo kršćanska imena (208 nositelja): Ivan 113 te Ante 95 nositelja.
______________________________________________________________________
Napomene:
39 Za razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata prvi put raspolažemo i imenima srpskoga stanovništva.
Naime, unatoč pokušajima nismo uspjeli doći do njihovih crkvenih matičnih knjiga, a prema
riječima kaluđera iz manastira Krka, matične knjige za Prominu nestale su u ratnim vihorima.
40 U tom desetljeću u Promini je živjelo više stanovnika nego ikad prije i ikad poslije. Prema
popisu stanovnika iz 1948. ondje je živjelo 6367, a 1953. godine 6525 stanovnika (v. www.dzs.hr).
********************************
Za više informacija o muškim imenima u Promini svakakoobavezno posjetite link:
http://hrcak.srce.hr/index.phpshow=clanak&id_clanak_jezik=124795
Prethodni post na ovu temu:
http://promina.blog.hr/2012/07/1630909520/ankica-cilas-simpragamuska-osobna-imena-u-promini-ii-dio.html
Nastavlja se..
↧
↧
Prominske autobusne igre -završene!
Prije nešto više od mjesec dana napisao sam post pod naslovom:
Prominske autobusne igre
Linkom: http://promina.blog.hr/2012/09/1630995615/prominske-autobusne-igre.html
Normalno da priča ima svoj nastavak, i red je objaviti ga.
Ali da podsjetim o čemu se zapravo radi
Svake školske godineprominski srednjoškolci koji putuju u drnišku srednju školu, nekoliko mjeseci provedu čekajući hoće li u školu putovati organiziranim prijevozom (autobusom) ili po sistemu snađi se druže.
Tako smo godinama imali situaciju da se roditelji žale, prosvjeduju, a političari pune novinske stupce nemoćno raširenih ruku.
Kako je bilo ove godine
Dnevne novine su objavile samo jedan članak na ovu temu.
Roditelji nisu organizirali nikakve prosvjede
Roditelji su mjesec dana vozili djecu u školu, a od 02.10.2012 djeca organizirano putuju na nastavu u Drniš Šibenskim ATP-om- Problem prijevoza srednjoškolaca u Drniš je riješen!
Prema svemu sudeći, ovaj put se ne radi o instant rješenju, nego o rješenju koje može potrajati godinama.
To znači da buduće generacije prominskih školaraca, niti njihovi roditelji više ne bi trebali sa strepnjom čekati rujan i pitati se kako će biti riješen problem prijevoza do škole.
Ovdje bi priča mogla završiti, ali, bit ću malo provokativan pa ću postaviti pitanje-Kako to da je ove godine problem ovako brzo (ipak smo čekali mjesec dana) riješen
Moje mišljenje (koje ne mora biti točno i može biti subjektivno) je sljedeće:
Jedan roditelj se osobno angažirao i kontaktirao ATP Šibenik sa zamolbom da se jedna od dvije linije koje u 14:30 prolaze kroz Drniš, na relaciji Šibenik-Knin, preusmjeri preko Oklaja, a ne da idu jedna za drugom preko Kosova.
Upornom roditelju, ATP je nakon nekoliko dana odgovorio pozitivno, jer je prjedlog sasvim logičan.
Ovim potezom, (namjerno neimenovani, da ne bi imao neugodnosti) roditelj je napola riješio i problem naše djece koja putuju u Drniš.
Drugu polovicu- jutranju liniju do Drniša, riješile su nadležne institucije.
U priču su koliko znam iz prve ruke, bili uključeni osim prominske vlasti Nečalnika i Presjednika OV-a, i kninska gradonačelnica, drniški (nažalost nedavno preminuli) gradonačenlik, predsjednik drniškog GV, Župan, Dožupan, ljudi iz ATP-a Šibenik, i naravno- ravnatelj srednje škole Ivana Meštrovića u Drnišu.
Ali, ponavljamto je moje osobno.subjektivno gledanje na ovaj problem.koji je hvala Bogu konačno riješen.
Evo i jedan citat iz članka objavljenog na Šibenkom portalu, na temu prijevoza učenika:
SLUČAJ BILIĆ NIJE BIO POUKA: 200 učenika i dalje do škole diže palac!
Antonija Mrša | 13.09.2012 u 15:37
Link: http://sibenskiportal.hr/2012/09/13/slucaj-bilic-nije-bio-pouka-200-ucenika-i-dalje-do-skole-dize-palac/
"- Mislim da mogu pisati romane o ovom problemu, ali se ništa neće promijeniti, lokalna uprava i samouprava treba pod hitno riješiti kvalitetan prijevoz svim učenicima bez obzira iz kojeg sela dolazili.
Od 360 učenika srednje škole u Drnišu, 200 je putnika!
To nije mala brojka poručuje Ivan Zeljak, ravnatelj srednje škole Ivana Meštrovića u Drnišu.
Otkriva kako su najproblematičnija mjesta Ružić i Oklaj, ali ne zaostaju ni sela Kadina Glavica, Parčić, Miočić, Pakovo selo, Pokrovnik
- Učenik iz Čavoglava mora pješačiti tri kilometra da bi stigao do glavne ceste, a od Mirlović Polja trebaš šetati nekoliko sati dok vidiš prometnicu.
Jedna srednjoškolka iz Gornjih Planjana prebacila se u srednju školu u Šibenik jer joj je bilo jednostavnije doći do prijevoza, a imamo slučajeva da nam djeca iz Radonića putuju u Split na nastavu.
Zar to nije sramotno pita se Zeljak.
Trenutno je najgore srednjoškolcima iz Općine Promina.
29 prominskih učenika imaju jednostavan izbor ili će stopirati do kuće ili će u Drnišu boraviti čitav dan.
Da bi srednjoškolac u Oklaju došao u školu redovnom autobusnom linijom, mora ustati oko 5,30 ujutro, ovisno u kojem selu živi, a kući se neće vraćati prije minimalno 17,00 sati.
- Najgore je učenicima iz Lukara, Čitluka, Mratova i Suknovaca, svi su s područja Promine Njih je sedmoro.
Oni doslovno moraju nekoliko kilometara pješačiti do Oklaja, gdje se nalazi autobusna stanica, što znači da se ustaju u 4 ujutro da bi došli na nastavu u 8 sati priča nam Zeljak.
Tvrdi da je škola učinila sve da olakša život učenicima putnicima, dala im je posebnu učionicu za učenje, te osigurala i besplatnu internet vezu na korištenje".
↧
Iz arhive profesora Ante Vladimira Bikića-MVČ "Prominske obljetnice"-4. dio
Arhivu profesora Bikića, krasi i knjiga Mirka Validžića Ćelkanovića-Prominske obljetnice.
Knjiga, koja daje odgovore na mnoga pitanja iz prominske, ne tako davne prošlosti.
Za ovu prigodu, objavit ću treći nastavak teksta pod naslovom:
OSAMDESET GODINA ŽIVOTA I RADA PROMINJSKE OPĆlNE 1883-1963
Evo i nastavka teksta..
***********************************************
Kad je već pao govor o općinskom tajniku, onda bi bilo dostojno progovoriti o prvom tajniku općino Prumine, glasovitom NIKI ČAVLINI (48).
On je nesumnjivo jedna svojevrsna osoba, posebna pojava u novijoj povijesti Promine.
Prema svjedočanstvu njegovih sinova. Niko je ostao rano bez oca.
Upao je u oko tadašnjem župniku, koji je nagovorio njegovu majku udovicu da ga prepusti njemu kako bi ga školovao za svećenika-fnnjevca.
Taj župnik mogao je biti jedino fra Ante Paić iz Ljubostinja, koji ja u Promini vršio dušobrižničku sluižbu od 1831. do 1843. (49), jer je Niko Čavilna rođen 13. listopada 1826. Iako je školovanje bilo besplatno, Nikina ja majka svake godine dogonila prominjskom fratru tovar žita da se bar nečim oduži.
Niko je osnovnu školu izučio u Šibeniku, a gimnaziju u Zadru. Franjevačka zajednica poslala ga je na studij teologije u Italiju, na glasovito sveučilište grada sv. Antie, u Padovu.
Nakon stanovitog vremena, ono što se reče preko noći, napustio je franjevačku zajednicu. Povratio se kući. doživio neraspoloženje brata Andrije koji se nadao njegovu dijelu, prepustio mu sve za 10 talira.
Htio se pridružiti zajednici biskupijskih svećenika, ali nije uspio.
Abriktovon (uvojačen) u konjicu carske garde u Beču na 3 godine. Iza redovitog roka ostao je u gardi kao dobrovoljac. Nakon 10 godina vojne službe mogao je potpisati trajni ugovor, ali nije htio. Napušta Beč, plovi prenu Promini. U Šibeniku dozna ra majčinu smrt. Kamo sada Uzmi što ti se pruža.
Postaje čoban, tjera bratove ovce; na Risovac kod Bosanskog Grahova. Živi u samoći prirode desetak godina.
U torbi mu je kruh, sir i Virgilova Bucolica (pastirske pjesme, i vjerojatno druga raznolika klasična djela latinske, talijanske, njomačke, francuske i hrvatske književnosti).
Silazi rijetko u Knin, dogoni blago bratu na prodaju, vraća se bez ručka i nastavlja dalje čobanluk.
U Kninu ga tako jednom zapazi neki sudac, vidi kako čita novine na stranom jeziku, obučen sasvim po čobansku, sav zadiše od gnoja i vune. Približi mu se, porazguvori i poče nagovarati da se vrati ljudskoj sredini, daruje znanje i umijeće svojoj zemlji i ljudima.
U sličnom pravcu tekla je i riječ njegove sinovke, kćeri brata Paškalja, koja ga nagovarala da se prihvati vodstva prodavaonice trgovca Miškovića u Drnišu. I Niko je to prihvatio.
Dok ja živio u Drnišu, dvijali su se događaji oko ustanovljenja prominske općine.
Kad je došao red na izbor općinskog tajnika, bila su samo dva čovjeka u vidu: kninski tajnik Alfredo Dundović i Niko Čavlina.
Promina se časno odlučila za svoga sina.
Kad je stigao u Oklaj 1883. sklepao je nešto provizorne kućice kod Kule, pokrio je daskama i u njoj prezimio. Kasnije je na tom mjestu podigao lijep dom, koji i danas izvrsno služi svojoj namjeni.
Oženio se u šezdesetoj godini s mladom djevojkom (22 g) Marijom Svctina iz (gornjeg) Čitluka i imao 3 sina i 1 kćer.
Prvih 36 g. nije, koko smo rekli, imao plaće, ali mu je narod obilato uzvraćao u naravi za sav njegov mnogoliki rad.
On nije bio samo tajnik općine, već ujedno pučki liječnik, ljekarnik, voditelj pošte, javni bilježnik, veterinar, u jednu riječ sve!
Kad je počeo dobivati nagradu u novcu, početna plaća bila mu je 30 kruna, a kasnije 30 fiorina
Bio je zadojen istinskim i zdravim rodoljubljem, što je provejavalo u narodnjaštvu i službi naroda.
Bio je antiaustrijanac i antitalijanaš. Kršćanin od glave do pete.
Iako ga je pratio žalac prema fratrima, što je ispoljavao uzrečicom: svemu su fratri krivi (a da nikad svojima nije htio odati o čemu se radi), nimalo se to nije odražavalo u njegovu životnom kršćanskom stavu. Misu je redovito otpjevao, u kući s obitelji svake subote i cijele korizme klečeći molio Gospin ružarij.
Niko Čavhna vršio je dužnost općinskog tajnika 26 godina, do 1909. I dalje je prisustvovao sjednicama, jer su općinari rado gledali starinu Niku u svojoj sredini.
Umro je 20. 1. 1911. i pokopan u istočnom uglu groblja sv. Mihovil u Oklaju (Kuli).
O njemu je kao aktivnom tajniku sačuvan spomen u knjizi Josipa Modrića La Dalmazia koja je objelodanjena u Rimu 1892. str. 428429.
Evo u prijevodu što je Modrić napisao:
-Prispio sam šetnjom u Oktaj, sjedište općine Promina, oružnicke postaje i poštanskog ureda. Ovaj zadnji je povjeren općinskom tajniku Čavlini, čovjeku preko 60 godina čiji je život poput maštovitog romana.
Općinska je zgrada nova građevina u klesanom kamenu, donekle previše elegantna za jednu gorsku općinu.
Bio sam znatiželjan vidjeti tajnika, jer su mi o njemu pričali kao naobraženoj osobi, veoma ekscentričnoj.
Bio je najprije fratar, potom vojnik garnizona u Beču, zatim čobanin-socijalist.
Deset godina filozofski je pasao svoje stado koza, prezirući svijet i udobnosti društvenoga života, obučan kao seljak.
Spavao je u spilji izložen svim udarcima ovakovog života. Ali u svojoj torbi, osim kruha, uvijek je nosio djela Virgila, koja je u originalu čitao za vrijeme dokolice.
Jedan sudac hoće da ga otrgne od ovakovog života I jedva mu je uspjelo nakon dugih nagovaranja. Ali čobanin-socijalist nije se izmijenio: i dan-dans on živi idiličnim seoskim životom.
Oženio je u šezdesetim gudinama mladu seljanku, s kojom ima dvoje mile djece, koja su mu sva njegova sreća.
Našao sam ga na odmoru, dremuckajući obučen, na krevetu.
Supruga ga je probudila i primio me je vrlo susretljivo.
Pitao sam ga za mnoge stvari. Odgovarao je spremno na moje upite.
Primjetio sam, da osim materinskog jezika poznaje latinski, talijanski, njemački i pomalo francuski. (50)
____________________________________________________________
Napomene:
(48.) Niko (Nikola) Čavlina, sin je Mate i Jele Gojčete, rođen je u Marasovinama.
Ostao je nerazriješen tijek njegova školovanja i pripadništva franjevačkom redu, jer ga nema u redovltom popisu članova provincije presvetog otkupitelja.
(49.) Fra Petar Bačić: Župe i župnici Franovačke provincije presvetog Odkupitelja u Dalmaciji,, od davnine do god 1926, rukopis, župa Promina. str. 88., arhiv samostana Visovac.
(50.)Niko Čavlina je bio klerik i redovnik, pripravnik za svećenički stalež.
-O njemu bi se mogao napisati zanimljiv roman.
***********************************************
Nastavlja se.
Prethodni post na temu iz naslova link:
http://promina.blog.hr/2012/09/1631022294/iz-arhive-profesora-ante-vladimira-bikicamvc-prominske-obljetnice3-dio.html
↧
Iz video arhive Drage (Marka) Čilaša-5. dio
Oklaj u studenom 1995 godine.
Cesta od Dade Mlinara do Ante Bandala-Roce.
↧